SREBRENICA
ZABORAVLJENO OBEĆANJE

Recenzije



Akademik Esad Duraković

Počašćen sam naročitom privilegijom: Ćamil Duraković ponudio mi je na uvid svoj rukopis koji priprema za izdavanje. Dakle, dobio sam na čitanje prije javnosti tekst koji je jedinstven na više načina, u više aspekata, a što želim predstaviti ovdje makar u formi skice. Mnogovrsna osobenost Ćamilova teksta preporučuje ga najširoj javnosti, zajedno s njegovim metodološkim, stilskim i drugim kvalitetima.
Ćamil Duraković je kao šesnaestogodišnji dječak umakao genocidu, pomoru, u najjaču zemlju svijeta – u Ameriku, a onda se vratio u opustošeni zavičaj u kome živi i danas i piše knjigu: o dječaku koji je čudom umakao genocidu; o onima koji sada – kao zlotvori – gospodare tim zavičajem usred koga je nepregledno polje bijelih šehidskih nišana, nalik onome u antičkim tragedijama; ispisuje knjigu – zamislite! – o svome kosmopolitizmu, a ne o osveti, nastojeći ostvariti taj kosmopolitizam konstruktivnim političkim djelovanjem, ali ga izdaju (kao i '95., iako na drukčiji način) ne samo oni koji su počinili genocid nego i njegovi partijski drugovi... Sve su to nevjerovatne, jedinstvene činjenice, uveliko nalik na mit, jer Ćamil – poput epskog junaka – ima sudbinu da stalno savladava naizgled nesavladive prepreke, sve jednu za drugom, a snagu mu daje majka Gea (Srebrenica) koju ne napušta ni po koju cijenu.
Dakle, moja privilegija je da svjedočim nečemu uistinu izuzetnom – kako se sve to ovjekovječuje u jednome tekstu koji je, upravo kao takav, izuzetan.
U mojoj recepciji, koju nastojim ovdje makar skicirati, nema ničega spekulativnog ni spektakularnog, nema glorificiranja, već naprotiv: ma koliko se trudio, ne mogu iznijeti svu realnost i simboliku Ćamilove sudbine, a u vezi s tim njegov neposustali optimizam i kosmopolitizam koji nisu prihvatili i podržali čak ni njegovi partijski drugovi, niti znatan dio bosanske javnosti.
Dakle, ovdje iznosim samo činjenice koje su – sve odreda i naročito sve zajedno – impresivan pozitvitet u našem svijetu kojeg fatalno nagriza negativitet. Bit će dovoljno ukoliko javnost uoči ove činjenice, a ne bi bilo čudno i da ih ne uoči, jer se sasvim nedavno – upravo na prostoru na kome je izvršen genocid – zbilo nešto šokantno i indikativno u pogledu neadekvatnog odnosa prema pravdi i etici. Taj primjer iznijet ću u uvjerenju da nije digresivan, već je snažno svjedočanstvo o jednome općem stanju. Naime, bošnjački potpredsjednik Republike Srpske formirao je tzv. Savjet od 45 članova iz kruga bošnjačkih intelektualaca i akademske zajednice. Nije li u najmanju ruku čudno da je toliki broj ljudi pristao biti u Savjetu političara koji je odlazio nani Fati Orlović, njenoj kući, da je nagovara da proda svoju avliju u kojoj je nasilno sagrađena pravoslavna crkva?! Nije li odsustvo svakog političkog i etičkog senzibiliteta isključiti Ćamila Durakovića iz partijske infrastrukture, ostaviti ga čak bez zaposlenja iako je on simbol genocidnog stradanja, patriotske odvažnosti i požrtvovanja, i, iznad svega, odan je toleranciji i multietičnosti gdje su – i jedno i drugo – pokopani u nepreglednom polju nišana, u Potočarima?!
Kada je imao 14 godina, njegov zavičaj doživio je genocid, i da bi paradoks bio potpun – dogodio se taj najstrašniji zločin u zaštićenoj zoni UN, naočigled cijeloga svijeta. Dječak Ćamil uspio je, za razliku od većine drugih, izvući živu glavu i skrasio se u SAD. No, iako je u Americi potom završio studij, dobio američko državljanstvo i zaposlenje, on se vratio u zavičaj, nagnan nekom mitskom, neobjašnjivom snagom. Napustio je sigurnost Amerike, posao, i zaputio se u potpunu neizvjesnost, vjerovatno nošen snagom ideala, nepojmljivom mnogim ljudima. Taj čovjek postaje načelnik Općine (Srebrenice) iz koje je pobjegao pred genocidom, kao dijete. Nije li već i to čudesan obrat događaja?! No, ni to nije sve: isti onaj svijet koji je dopustio i posmatrao genocid dodijelio je taj prostor na upravu institucijama koje su genocid izvršile i uporno ga negiraju. A Ćamil Duraković, pri svemu tome, predsjednik je Općine! Poenta je u tome što se Ćamil vratio na front borbe za slobodu Zavičaja i za ideale kosmopolitizma koji jest – uprkos svemu – njegova neumitna sudbina. To je tako očigledno.
Specifičnost ove epopeje – na šta sam već ukazao na početku svoga teksta – jest i u tome što se Ćamil Duraković razlikuje od drugih političara kao osoba koja se bori za zavičaj i za svoju zemlju općenito s velikim ožiljcima genocida. Drugim riječima, on ima naročit motiv koji je nespojiv s materijalnim probitkom (kao u većine političara), i otuda je njegova pozicija uvijek specifična – naravno, u pozitivnom. Nadalje, za razliku od većine političara iz Srebrenice, on živi na tome tlu, osjećajući ga kao svoju mitsku Geu, a ne živi u Tuzli ili u Sarajevu. Čak je iz Amerike došao i čvrsto se ukotvio tu. Kao što rekoh, izgubio je i zaposlenje iako ima porodicu.
Sve u svemu, riječ je o jednoj zaista krajnje neobičnoj sudbini i, naročito, o jednom apsolutno nekonvencionalnom karakteru.
Iz takvoga pera, uma, sudbine, karaktera i emocije nastala je ova knjiga, a budući da je to tako – onda proizlazi sljedeći zaključak.
Knjiga Ćamila Durakovića ima vrijednost dokumenta – lokalnog i regionalnog, ali i šire od toga. Autor je živi svjedok tragičnih događaja, njihov učesnik i protagonist. On je i svjedok bošnjačkog političkog nemara prema Srebrenici. On je sve to svojim iskustvom i sudbinom, a nesvakidašnje je i to da su dokumentarne čak i emocije osobe s takvom sudbinom.
S obzirom na sve navedeno, pokazuje se naročito uzbudljivo m humanost, tolerantnost i optimizam Ćamila Durakovića. Drugim riječima, malo je knjiga koje su oneobičene na ovakav način i koje nose takvo mnoštvo snažno artikuliranih poziva da se čitaju.


Srđan Šušnica, kulturolog


Zločin kao trajanje i politika

Svaki novi zapis, svako novo sjedočanstvo o genocidu u Srebrenici je od neprocjenjive važnosti. Pišite u svoje dnevnike, zapisujte na komadiće papira i odlažite u kutije – svaku sliku, imaginaciju, emociju. Ono što nije zapisano nije se ni desilo. Kada mislimo da znamo dosta o julskim događajima 1995. godine, svako novo obznanjeno sjećanje, kao ovo autorovo, nam otkriva mizascen zločina iz jednog novog ugla na koji nikada nećete biti spremni. Besjedi nam još jedan neispričani komadić mozaika o troipogodišnjoj srebreničkoj golgoti, onaj sasvim ličan, najintimniji, najbolniji. Pišite i zato jer iza ispisanog, svaka rečenica svjedoka i savremenika srebreničkih događaja predstavlja i njegovu borbu sa traumom meni nezamislivih razmjera. Sve to upravo čine riječi s kojima je, u ovoj knjizi autor učinio svoja sjećanja postojanim. Direktna, neusiljena i iskrena naracija autora o čovjeku i preživljenoj tragediji antičkih razmjera pojačava hladnoću i jezu koju izaziva razmišljanje o susretu žrtava i zločinaca, o razrađenom planu i činu anihilacije hiljada, o potjeri, o predaji, o nemoći, o krvoločnosti, o bolu, o šoku. Nema mistifikacija i patetike koji zarobljavaju. Istina, brutalna kakva jeste, je dovoljna. O tim julskim danima i noćima žrtava, ja mogu samo naslućivati, a i to je dovoljno da te misli poraze moje postojanje kao ljudskog bića. Teodor Adorno se zapitao kako pisati poeziju nako 1945. i užasa Holokausta, ne sluteći da će se u biti isti zločin ponoviti u istoj toj Evropi, samo 50 godina poslije. U sopstvenoj nemoći ja se mogu samo zapitati, ko sam ja i šta sam ja bio, šta sam radio te 1995., ili te 1992. ili te 2004. godine kada je genocid prvi put postao dijelom pravosnažne presude Haškog tribunala? Šta se dešavalo sa mojim vršnjacima, ne samo u Srebrenici, dok sam ja, nominalno zbog imena, uživao kakvu takvu sigurnost i gimnazijske dane u Banjoj Luci? I tu počinje katarza. Ali i bol koja vas nikada neće napustiti. Oprost je trajanje. On se, od sugrađanina, sunarodnika traži svaki dan u neizgovorenome, u pogledu, u susretu, u postojanju. I tu počinje sloboda. Ali i pitanja, koja vas također nikada neće napustiti. Ono što sjećanja, polemičke zapise i mišljenja u ovoj knjizi čine naročito vrijednim jeste uspostavljanje drugačijeg fokusa na priču o Srebrenici. Autor, i sam svjedok i preživjela žrtva zločina se izdiže iz julskog krvavog dana na visinu sa koje se može posmatrati velika slika o Srebrenici. Pričati o Srebrenici prije, kao i o Srebrenici poslije rata jednako je važno kao i pričati o samom zločinu. Kako ćemo razumijeti kompleksne posljedice rata i genocida u Podrinju i Srebrenici, kako ćemo razumijeti šta je sve nestalo sa istrebljenjem ljudi, njihovih narativa, običaja, tradicija, ako ne govorimo šta je bilo prije, a šta poslije. Kako ćemo razumijeti šta je bio cilj zločinačke politike, šta je trebalo uništiti, ako ne pričamo o tome kako se živjelo onda, a kako sada. Autor je u jedinstvenoj poziciji svjedoka i besjednika, i kao preživjela žrtva genocida, i kao građanin poslijeratne Srebrenice, i kao aktivni sudionik političkih procesa i događaja posljednih 15 godina. Onkraj ove njegove lične pozicije, stoji i nešto što je opšte mjesto genocida u Bosni i Hercegovini (BiH). Bosanskohercegovački gradovi i doline su desetkovane zločinačkim razaranjem. Nema mnogo onih koji su pretekli. Prvi su istrebljeni oni najobrazovaniji. Oni koji su preživjeli moraju uložiti nadljudske napore da ovladaju sopstvenim narativom. Da, služeći se faktima, presuđenom istinom, usmenim svjedočanstvima, memoarima, memorabilijama, fotoalbumima, dokumentima, arhivima svake vrste, narativiziraju priču o svojim zavičajima, prije, za vrijeme i nakon. Da uspostave niti kulturne memorije svog grada i zavičaja koje je rat i genocid, pokidao, tako barbarski. Da sjećanje pretoče u instituciju i tvrđavu, jer su upravo sjećanje i istorija bili najvažniji ciljevi zločinaca i njihovog pohoda. Autorova sjećanja o životu prije, a naročito svjedočanstva i promišljanja o životu nakon 1995., o izbjeglištvu, o povratku, o ljudskoj i političkoj borbi za istinu o genocidu i za normalan život u Srebrenici, koliko god su dati esejistički, pletu ove niti i sabiru se u jedan tok misli koje tkaju memoriju. Niti koje će polako spajati ambis između 1992. i danas. Niti koje će služiti kao užad i anker. Da sidre zemlju za zemlju, ljude za ljude. Za to vrijedi pisati. U tom smislu ova knjiga provocira na nova pitanja i nova promišljanja, jer kroz nju provejava ideja o genocidu kao trajanju. Pitanja zbog kojih bi se, samo za trenutak, genocid u Srebrenici mogao ali morao staviti u drugi plan. Na začelje umjesto na početak procesa. Ne umanjujući pri tome ni istorijski, ni simbolički značaj, niti ljudsku težinu Srebrenice za žrtve i njihove porodice.

Da li je genocid u Srebrenici, ovakav kakav je presuđen, stvar trenutka? Da li zločin ovakve magnitude svoj početak i kraj može smjestiti u nekoliko sedmica ili mjeseci? Da li se Srebrenica mogla pojaviti niotkuda? Odjednom genocid! Kao čestica zla koja se pojavila iz ništavila i odlazi u ništa. Zlonamjerni posmatrač bi mogao reći je Srebrenica genocid iz nehata, ili masakr iz patriotske zaigranosti lokalnog vojnog lidera, možda rezultat „vjekovne mržnje“. Da bi se genocid desio na tako efikasan i uspješan način kako se desio nad nesrpskim stanovništvom u BiH on mora biti proces dužeg trajanja. Politička volja, ideološka priprema, organizovanost cijele vertikale aparata, fiksiranost na uništenje za agresora nepoželjne demografije i kulture, usmjerenost na prikrivanje zlodjela i zločinaca, pripremljenost društva da „ćuti“ o istrebljenju svojih komšija i sugrađana, da to ignoriše, da na to zlo pristane – to je nešto za šta je potrebno vrijeme, godine, nekad i decenije. Potrebna je državna politika. Genocid nije samo pitanje neposredne namjere i zločinačke radnje izvršioca, već i pitanje prethodne političke volje, plana i naknadnih posljedica – demografskih, kulturnih, ekonomskih i političkih. On je ekskluzivno politička odluka, akt političke moći iza koje stoje politički interesi i strategija države. Njegovo izvršenje od identifkacije i izdvajanja žrtava do zatrpavanja masovnih grobnica tek je pusta tehnika koja proizilazi iz prethodne volje i vizije. Kao strateški geopolitički akt, uspješno provođenje ili sprečavanje genocida je gotovo uvijek i pitanje međunarodne i regionalne konstalacije odnosa i interesa između država i multilateralnih saveza. Papirni principi i konvencije neće ga spriječiti. Nisu ni u Srebrenici. U tom smislu Srebrenica je završno zlodjelo politike ili političkih konstalacija koje su već trajale.

Prvi koji je međunarodnoj javnosti ukazao da je rat protiv BiH i njenog naroda genocidnog karaktera od samog početka, a ne samo na svom kraju, je bio UN-ov specijalni izvještač Tadeusz Mazowiecki. Nakon avgustovske i oktobarske inspekcije stanja u Bosni 1992. godine, u svom izvještaju on naglašava da „etničko čišćenje ne izgleda da je posljedica rata, već da je prije svega cilj rata.“ Primjećuje da je primarni cilj vojnog konflikta u BiH, uspostava etnički homogenih regiona pod kontrolom srpskih političkih lidera i smoproglašenih vlasti Republike Srpske (RS). Ugledni istoričar i vještak pred Haškim tribunalom, Robert Donia u svojoj knjizi „Radovan Karadžić: Arhitekt bosanskog genocida“ (2014) argumentovano ukazuje da je etničko istrebljenje nesrba od početka sukoba bio cilj i rezultat nastojanja srpskih političara u Srbiji i Bosni da se stvori ekskluzivno srpska politička tvorevina u BiH koja će povezati Srbiju i samoproglašenu Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj. Donia posebno ističe zvanične formulacije tog cilja iznešene 12. maja 1992. godine, na zloglasnoj 16. sjednici skupštine RS u Banjoj Luci, na kojoj je predsjednik RS Radovan Karadžić iznio šest strateških ciljeva srpske politike u Bosni, a zapovjednik pobunjeničke srpske (para)vojske Ratko Mladić shvatajući ciljeve srpskog rukovodstva primjetio: „Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi i ostali da odu. Pa to je..., to neće..., ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!“ Tog maja 1992. godine Miloševićeva politika i srpske snage u Bosni su na vrhuncu svoje moći. Tamo gdje je Karadžić na toj 16. sjednici crtao nove granice Velike Srbije (4. strateški cilj, granice na rijeci Uni i Neretvi i 2. strateški cilj, supostava koridora kroz bosansku Posavinu) ili brisao međunarodno priznate granice između BiH i Srbije (3. strateški cillj uspostavljanje srpskog koridora u dolini rijeke Drine), tu se sljedećih mjeseci i godina odvijala golgota za stotine hiljada Bošnjaka, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva. Među inima, i autora ove knjige i njegove porodice.

Sljedeće bi pitanje moglo biti – zašto je onda za međunarodne sudije i mainstream politiku genocid samo taj akt masovnog pokolja više od 7000 Bošnjaka u Srebrenici tokom nekoliko julskih sedmica 1995. godine, dok se genocidom nije kvalifikovala daleko sistematičnija, intezivnija i logistički bolje planirana i izvedena kampanja terora nad stotinama hiljada nedužnih Bošnjaka i bosanskih Hrvata od maja 1992. do jeseni 1993. godine na cijelom prostoru pod kontrolom pobunjeničke RS? Zatvaranja, mučenja, silovanja i ubijanja civila u desetinama brižljivo organizovanih koncentracionih logora, masovna pogubljenja više od 15.000 i nasilno protjerivanje više od 400.000 bosanskih civila nesrpske nacionalnosti u prvih godinu dana rata, u Bosanskoj Krajini, Posavini, Podrinju i istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini nisu genocid? Ako bi genocid u Srebrenici posmatrali izolovano, kao što se sada uglavnom čini, kako onda objasniti i hirurški precizno istrebljenje dvostruko većeg broja civila samo dvije do tri godine prije Srebrenice?
Samo u četiri opštine na sjeverozapadu BiH (Prijedor, Bosanski Novi, Sanski Most i Ključ) za svega pet mjeseci od maja do septembra 1992. godine, vlasti samoproglašene RS su uspostavili 15 velikih koncentracionih logora kroz koje je prošlo više od 40.000 logoraša i logorašica; organizovali su masovna pogubljenja na više od 25 lokacija; ubili više od 5600 civila, Bošnjaka i bosanskih Hrvata; te protjerali gotovo polovinu ukupnog stanovništva tih opština – više od 120.000 građana. U tih nekoliko mjeseci vlasti RS su u unaprijed brižljivo planiranoj akciji, posakrivale više od 5600 leševa žrtava u 146 do sada otkrivenih masovnih grobnica. Zar ovo ne bi moglo predstavljati genocid? Ili, na primjeru, u prvih nekoliko mjeseci rata 1992. godine u šest opština na jugu BiH pod kontrolom vlasti RS (Foča, Kalinovik, Gacko, Bileća, Nevesinje i Trebinje) ekspresno je pobijeno više od 2200 Bošnjaka a više od trećine ukupnog stanovništva tih opština, oko 40.000 hiljada, je protjerano. A, ovo? Sve ove strahote su se dešavale godinama prije Srebrenice. U samoj Srebrenici ljudi koji su samoodbranom ili bijegom uspjeli izbjeći prve faze genocida u Podrinju tokom 1992. i 1993., ostavljeni su na milost i nemilost srpskog obruča, izloženi granatiranjima, gladi, bolesti, zimi, žegi, nehigijenskim uslovima. Srebrenica je godinama prije pokolja pretvorena u logor za preko 40.000 građana BiH, koji su samo čekali da dođe red na njih. Isto ono što se desilo prijedorskim, čekalo je i Bošnjake zaštićene UN zone u Srebrenici i Žepi. Da budemo precizniji sličnu sudbinu bi doživjeli i građani bihaćke i goraždanske sigurne zone u jesen i zimu 1994. godine da se nisu uspjeli odbraniti. Svođenje genocida samo na nekoliko julskih dana, samo na jedan bosanski grad je u biti relativizacija pa i banalizacija zločina protiv čovječnosti, banalizacija genocida, nagrada zločincima i zločinačkoj politici i poziv za neke nove. Da li se Holokaust dešavao samo tokom 1944. i 1945. ili je svoju kulminaciju upravo doživio na samom početku rata, kada je politika „konačnog riješenja“ bila uobličena, kada je Treći rajh bio na vrhuncu moći? Holokaust se nije desio u zalazu moći Trećeg rajha – on se tada samo dovršavao. Ni genocid u Bosni se nije počeo dešavati u zalazu već upravo na vrhuncu srpske vojne moći u BiH i regionu 1992. godine – u Srebrenici se taj genocid samo dovršavao. Kako uopšte objasniti kako je do Srebrenice uopšte došlo, ako ne uvidimo da je genocid koji se završio u Srebrenici započeo u Prijedoru i Sarajevu maja 1992!?

Da li nam priča o genocidu u Srebrenici daje cijelovitu sliku rata za osvajanje i istrebljenje drugih u ime pansrpstva ili je ono što bih nazvao „Srebreničkom fazom genocida“ samo prozor u ukupne razmjere genocidnog razaranja u cijeloj Bosni i pokušaja uništenja jedne države, jedne istorije, kulture, jezika? Nije bio cilj samo istrijebiti nesrpsko stanovništvo, već uništiti njihovu tradiciju, vjerske institucije, obrisati svaki trag da su ubijeni i prognani građani tamo ikada živjeli kao i generacije njihovih predaka. Uništiti sjećanje na život i kulturnu memoriju. Uništiti specifičnu, kompleksnu, inter-etničku, inter-konfesionalnu kulturu mealting pot-a u bosanskom društvu, a krvlju naglasiti one male i neživotne razlike. Ima li boljeg načina „buđenja nacionalne svijesti“ od krvoprolića?
Koliko su istorija i kultura bila važni segment ukupnog genocidnog poduhvata u kreiranju političke tvorevine RS koja se sa Srebrenicom „zaokružila“, vidi se i po obimu i intezitetima uništenih muslimanskih i katoličkih bogomolja i kulturno-istorijskog nasljeđa BiH. Prema svjedočenju eksperta Haškog tribunala, profesora Andreas-a Ridlmayer-a, vlasti samoproglašene RS u BiH su u toku rata uništile ili oštetile više od polovine (985) od ukupnog broja džamija u BiH (1706), te najmanje 270 katoličkih crkava i 23 samostana. Ridlmayer naglašava da je ubjedljivo najveći broj džamija i crkvi uništen u prvih devet mjeseci rata od aprila do decembra 1992. godine. Pored bogomolja, uništavani su i paljeno imovina, biblioteke i arhivska građa lokalnih islamskih zajednica (medžlisa) i muslimanskih zadužbina (vakufa). Nisu samo vjerski objekti bili cilj. Držaći Sarajevo, glavni grad BiH pod opsadom i svakodnevnim granatiranjima 44 mjeseca, procjenjuje se da su srpske snage ubile više od 5600 civila, među njima 643 djece, a ranili više od 50.000 građana. Istovremeno vlasti RS su posebno bile zainteresovne za razaranje kulturnih institucija. U maju 1992. godine srpske snage su potpuno uništili zgradu Orijentalnog instituta BiH i cjelokupnu njegovu zbirku neprocjenjive vrijednosti – ukupno je uništeno preko 200.000 istorijsko-arhivskih dokumenata. Od 7165 starih arapskih, perzijskih, turskih, osmanskih i bosanskih rukopisa i fragmenata zbirke Manuscripta turcica iz perioda od 16. do 19. vijeka, izuzetne istorijske, književne i umjetničke vrijednosti, sačuvano je svega osam. U avgustu 1992. srpske snage zapaljivim granatama pogađaju i potpuno spaljuju između 80% i 90% bibliotekačkog i arhivskog fonda Narodne i univerzitetske biblioteke BiH. Tada je uništena i zgrada Vijećnice koja je i sama spomenik kulture iz Austro-Ugarskog perioda (1896) i u kojoj je od 1910. do 1915. radio prvi parlament u BiH, Bosanski sabor. Bespovratno je uništeno više od 1,5 milion knjiga, više od 300 unikatnih rukopisa. Profesor Ridlmayer ističe da je uništenje bosanske biblioteke najveći pojedinačni slučaj namjernog paljenja knjiga u modernoj istoriji. Autor ovih redova bi ovo nepovratno uništavanje građe koja svjedoči o istoriji jedne države, kulture i naroda, nazvao kulturocidom nad Bosnom – jednim od najvažnijih elemenata genocida u BiH.

Colin Kaiser, vještak Haškog tribunala na suđenju Radovanu Brđaninu srpskom političkom lideru u sjeverozapadnoj Bosni jasno ističe: „Uništavanjem sakralnih objekata šalje se poruka. Jedan dio te poruke glasi: ‘Mi vas ne poštujemo, ne poštujemo vašu vjeru, ne poštujemo vašu kulturu, ni vaš mentalitet’. Drugi dio poruke je ‘mi vas ne želimo’. Kada uvidite urbane obrasce uništavanja poput sravnjivanja sa zemljom, uklanjanja tragova spomenika buldožerom, to je kao da kažete: ‘oni ustvari ovdje nisu ni bili’. Prekrajajući povijest, pišete povijest u kojoj nema drugih.“ Paradoksalno, ali bosanski Srbi, instrumentalizovani od Miloševićvog režima u Beogradu, su u biti ratovali su protiv svoje zemlje, protiv sopstvene istorije, vlastitog jezika, vlastitih običaja i tradicije. Za prekrajanje istorije jedne zemlje koja nekorespondira sa zamišljenom „svesrpskom istorijom“. Za prihvatanje neke nove „paralelne istorije“ – istorije svih Srba bez obzira gdje se oni danas nalazili i bez obzira gdje je ta „istorija“ objektivno nastajala. Istorije bez geografije, „istorije za ponijeti“, istorije u kuferu koja se može raspakovati u svakom dijelu Balkana i proglasiti ga „srpskom zemljom“ i dijelom „srpske istorije“. A prekrajanje istorije je uvijek pratilac rata za prekrajanje granica i širenja svog lebensrauma.
Rasprava o genocidu u Bosni je u širem smislu uvijek rasprava o političkom karakteru rata, koje se upravo zrcali u ratnim ciljevima i namjerama, te njihovim užasnim demografskim, političkim i kulturnim posljedicama u Bosni. Zločini i genocid u BiH počinjeni u ime pansrpstva i Velike Srbije su bili, ne posljedica rata, već cilj rata. Demografsko istrebljenje Bošnjaka i bosanskih Hrvata i anihilacija kulturno-istorijskog nasljeđa BiH je išlo ruku pod ruku sa osvajanjem teritorija i resursa. To je strategija država, međudržavnih i međunarodnih sukoba, ne sukoba političkih partija i njihovih sljedbenika, niti građanskog rata. Rat u Bosni je bio agresija sa elementima građanskog rata.
Kako se sve dublje ulazi u haške presude, istorijska dokumenta i svjedočanstva, sve je jasnije da se u Srebrenici 1995. godine, nažalost desio samo jedan od posljednjih činova genocida u BiH. Dvije godine prije Srebrenice na 2/3 teritorije jedne međunarodno priznate države Republike BiH, nesrpsko stanovništvo je od jednake demografske zastupljenosti kao i srpsko, svedeno na statističku grešku. To je bio pravi politički i državni cilj, koji se u današnjoj, tzv. dejtonskoj RS, i poslije 25 godina, neumorno održava i slavi. Osvrčući se na tu 16. sjednicu skupštine RS 12. maja 1992., možemo ustvrditi da je general Mladić tada napravio jednu pogrešnu procjenu - srpska politika i bezbjednosne snage su ipak imale efikasno sito sa kojim su razdvajali na Srbe i ne-Srbe porodice, stambene zgrade, ulice, naselja, sela, gradove, čitavu zemlju, a zatim Srbe ostavljali a ne-Srbe ubijali, mučili i protjerivali. To sito nije bilo nikakakv novi izum, što svijet već nije vidio 1939-1945. godine. Ali general je u nečemu i bio u pravu - to na kraju jeste bio genocid.

Za akcije istrebljenja sopstvenih komšija ovakvih razmjera i efikasnosti potrebna je državna politika i organizacija, ideološki podament i volja za ostvarivanjem političkih i državno-teritorijalnih interesa. Trebalo je upregnuti ogromnu mašineriju da se fabrike, domovi kulture, stadioni i škole pretvore u konc-logore; da se u tajnosti iskopa stotine jama i preveze hiljade leševa; da se zločini, njihova masovnost, sterilnost, politička pozadina, namjera, izvršioci i nalogodavci zauvijek sakriju. Tek samoproglašena srpska vlast u BiH takav politički i vojni aparat nije mogla stvoriti ni iz čega, a on je ipak bio tu već na samom početku rata. Ništa se nije moglo desiti bez aktivnog učešća države Srbije i jugoslavenske armije kontrolisane od zvaničnog Beograda. Upravo je državni aparat Srbije imao tu presudnu ulogu u samoproglašavanju srpskih autonomnih oblasti (u drugoj polovini 1991.) u BiH i konačno u stvaranju i naoružavanju paradržavne tvorevine RS (od januara do maja 1992. godine). Država Srbija sama nije mogla organizovati i provesti genocid u Bosni, ali je stvaranjem srpskog paradržavnog i paravojnog aparata na teritoriji susjedne međunarodno priznate države, stvorila sve što joj treba za to: političku deklaraciju, regulatornu i vojno-organizacijsku bazu za istrebljenje onih koji su bili prepreka državnim nacionalnim interesima Srbije i srpskog naroda. Time je država Srbija unaprijed stvorila sebi i budući alibi, ali i žrtvenog jarca – bosanske Srbe. Ovakvo masovnog istrebljenja sopstvenih komšija nema ni bez godina propagandnih priprema, miliona izrečenih dezinformacija i laži. Upravo su beogradski režimski mediji (Politika, Večernje novosti, RTS i drugi) vršili svakodnevne kampanje dehumanizacije i kriminalizacije bosanskih muslimana i katolika kao „arhineprijatelja srpstva“, kao „terorista“, „ustaša“ i „islamskih fundamentalista“. Najmanje pet godina prije rata u Bosni, srpska intelektualna desnica, bivši komunistički aparatčici i Srpska pravoslavna crkva (SPC) izveli su svojevrsnu „revoluciju duha“, viktmizirali i radikalizirali srpski narod širom Jugoslavije i utrli put za „revoluciji krvi“. Političke zloupotrebe i mitologizacije istorije podmetale su srpskom narodu laž o „istorijskom pravu“ na prošireni lebensraum – Veliku Srbiju.
Genocid je prekompleksan geopolitički proces, koji ne može proisteći iz običnog građanskog rata isključivo motivisanog vjerom ili „etničkom mržnjom“. I koliko zaista ima vjerskog identiteta i mržnje u zločinu kakav je genocid? Mržnja, kao ni vjera, niti religijska pripadnost nisu bile uzrok, niti povod, niti daju objašnjenje ni rata, ni zločina. Mržnja je u Bosni je politički isfabrikovana za nekoliko godina propagande, isto onako kako danas rasističku i nacionalističku mržnju fabrikuje (ultra)desnica u EU ili Americi. Tako isfabrikovana mržnja je samo pripomogla mobilizaciji i onome što je bila osnovna politička linija koja vodi ka ratnom cilju. Čak ni činjenica da su žrtve genocida selektovane na osnovu svog nominalnog i izvana percipranog vjerskog identiteta, ne opravdava tezu o ratu i zločinima u Bosni kao vjerski moivisanima. Pogled na žrtve genocida u Bosni kao na šehide može predstavljati opasan redukcionizam, kojim se sakriva politička i vojna priroda agresorskog rata, a daje legitimiteti tezi o građanskom ratu motivisanom isključivo vjerom. Ubijani su oni građani i kolektivi koji su bili aktivna ili pasivna prepreka ostvarenju državne politika Srbije i vlasti RS - ujedinjenju srpskih zemalja. Ubijani su ne zbog vjere, niti za vjeru, već zato što su bili politički subjekti koji su glasali za nezavisnu BiH. Jer nisu htjeli pristati da cijela država ili jedan dio zemlje postane dijelom Srbije ili Miloševićeve SR Jugoslavije. Da su sticajem istorijskih okolnosti prepreka ostvarivanju državnih ciljeva Srbije bili Hindusi, ili Romi, ili grupacija bosanskih Srba koji ne prate glavni tok nacionalne politike, i oni bi bili meta istrebljenja, samo bi sadržaj propagande, dehumanizirajući narativ i tehnički kriterij selekcije žrtava bili nešto drugačiji. Ratnim ciljevima Srbije u BiH, od mržnje je mnogo više pripomoglo ćutanje i licemjerno držanje evropskih i zapadnih vlada i diplomacija prema razaranju Bosne. Embargo na oružje zbog kojeg je vlada jedne međunarodno priznate evropske države ostavljena na milost i nemilost do zuba naoružanoj Miloševićevoj soldateski, fobija zapadnih političara od nezavisne države u kojoj su muslimani u većini što je u razgovorima sa autorom Taylor-om Branch-om potvrdio bivši američki predsjednik Bill Clinton („The Clinton Tapes“, 2009), istorijske simpatije prema Srbima na strani pregovarača i posmatrača, nerazumijevanje istorije Bosne, ali ni političkih namjera Miloševića i srpskih nacionalista, te onaj Miteranov posjet već polurazorenom Sarajevu na Vidovdan 1992. – sve to je daleko više dalo krila srpskim političarima nego sva isfabrikovana mržnja i religijom obojena propaganda. Koliko je ustvari genocid u Bosni ostao nekažnjen? Ili da li je genocid u Bosni, možda nagrađen? Pred sam slom srpskih paravojnih snaga u Bosni, iznenada je zaključen mir, gotovo svi srpski ratni učinci i stečevine u BiH, uključujući i od Bošnjaka i bosanskih Hrvata potpuno etnički očišćenu teritoriju, su legalizirani. Gotovo, taknuto – maknuto! Linije fronte su postali administrativna linija političke tvorevine u BiH koja je zadražala svoje diskriminatorno ime, političke i ratne simbole i narative, i sve nadležnosti uključujući i svoju paravojsku i parapoliciju. Čak su i osobe koje će kasnije biti osuđene za genocid i najteže ratne zločine u prvim poratnim godinama bili politički lideri u dejtonskoj RS i BiH. A i danas su kao uzori i heroji prisutni u javnom životu i Srbije i entiteta RS.
Genocid u cijeloj Bosni je ostao neprepoznat i nekažnjen, tj. nagrađen je, u onoj mjeri u kojoj su međunarodni faktori, prije svega vlade zapadnih zemalja iskazale duboko nerazumjevanje uzroka jugoslavenske krize, posebice političke istorije Bosne. Ili je to billo nerazumijevanje sa predumišljajem, u kojem nisu htjele ili željele razumijeti prirodu i karakter samog rata i političke namjere ržave Srbije i njenih trabanata u Hrvatskoj i Srbiji. Umjesto iskrenog pristupa, zapadne vlade su ovaj rat čudnom hitnošću, protivno činjenicama i elaboriranim izvještajima sa terena, krstili kao „građanski“, kao posljedicu raspada Jugoslavije. Tadeus Mazowiecki, će nakon tri godine iznošenja kompleksne istine o ratu u Bosni i pozivanja međunarodne javnosti da odbrani narod u Bosni od istrebljenja, te zgrožen nedosljednošću zapadnih vlada i diplomatija i njihovim popuštanjem agresoru i zločincima, 27. jula 1995. godine dati ostavku na mjesto specijalnog izvjestitelja Komisije za ljudska prava UN-a u BiH, u kojoj je između ostalog i naveo: „Za mene su neprihvatljive nedavne odluke Londonske konferencije (21. juli 1995., prim.aut.) koja je prihvatila pad Srebrenice i povukle za sobom sudbinu Žepe. Te odluke nisu stvorile potrebne uslove za odbranu svih 'sigurnih područja'. Ovi događaji čine prekretnicu u razvoju situacije u Bosni. Mi se u isto vrijeme bavimo borbom jedne države, članicom Ujedinjenih nacija, da preživi i zadrži multietnički karakter, i koja nastoji da zaštiti principe međunarodnog poretka. Ne može se govoriti o zaštiti ljudskih prava sa kredibilitetom kada se suočavate sa nedostatkom dosljednosti i hrabrosti koje pokazuje međunarodna zajednica i njene vođe. Realnost današnje situacije ljudskih prava ilustruje tragedija naroda Srebrenice i Žepe. (...) Zbog Bosne na kocki su sama stabilnost međunarodnog poretka i principi civilizacije. Ja nisam uvjeren da će se prekretnica, kojoj smo se nadali, desiti i ne mogu nastaviti učešće u pretvaranju da se štite ljudska prava. (...)“

Propušteno je da se proces disolucije Jugoslavije i stvaranje ujedinjenih srpskih zemalja na njenim ruševinama, razumije kao cilj i strategije državnog vrha Srbije i prosrpskih snaga okupljenih oko Miloševića, iako je konstrukcija budućih osvajanja i ratova postala vidljiva najkasnije u martu 1991. godine nakon propalih planova o državnom udaru srpskih generala i funkcionera u saveznim organima. A vjerovatno i ranije. Procesi unifikacije i centralizacije srpskih zemalja su počeli ukidanjima autonomija socijalističkim pokrajinama Vojvodini i Kosovu, postavljanjem Miloševiću lojalnog crnogorskog rukovodstva, a nastavljeni su samoproglašenjem srpskih autonomnih oblasti i Krajine u Hrvatskoj, a onda i u BiH, po istom obrascu. Državnim udarom marta 1991. godine, Milošević bi dobio rat odmah na svim frontovima koji on politički ne bi preživio. Zato uzmiče i odlučuje se na sukcesivno osvajanje pretendovanog „srpskog grunta“. To nije moglo proći nezapaženo izverziranim zapadnim vladama. Scenografija je postavljena, i svijeća je počela lagano dogorijevati – došla je i do Bijeljine, Zvornika, Podrinja, Prijedora, Omarske, opsade Sarajeva, na kraju i do Srebrenice. Genocid nije mogao da se ne desi, a srpski ratni planovi za Bosnu, kako je i sam general Mladić govorio, nisu mogli postojati ni u kakvom obliku a da nisu uključivali i momentalno ili postepeno prihvatanje genocida kao sastavnog dijela ratnih ciljeva. E sada zamislite horizont života autora, kao dječaka u Žepi i Srebrenici, ili bilo kojeg građanina Bosne, dok se daleko iznad njihovih glava odvija politička drama, koja će im se ubrzo sručiti na glavu. I ne znaš da čekaš da karavan uništenja i istrebljenja dođe i na tvoj prag. Nekom je došao 1992. nekome 1995. godine, ali u biti to je bio jedan te isti vlak. Međunarodne sudije i mainstream politika je još uvijek slijepa da taj Miloševićev i Karadžićev karavan kroz Bosnu nazove pravim imenom – genocidom.
Kada se sve ovo uvidi lakše je shvatiti opsjednutost srbijanske i RS-ovske politike da genocid kao ratni cilj i plan i kao političku posljedicu negiraju. A nema sveobuhvatnijeg argumenta u prilog tezi o agresorskom ratu i politički nagrađenom genocidu, od danas vrlo živog, nikada prekinutog procesa negiranja genocida i uopšte negiranja Haških presuda izrečenih za zločine istrebljenja Bošnjaka i bosanskih Hrvata počinjene u ime pansrpstva i velike Srbije. Negiranje genocida je ustvari završna faza genocida koja treba da vodi zaboravu i izbjegavanju bilo kakve političke ili istorijske odgovornosti Srbije i srpskog nacionalizma. U tom smislu dejtonska mirovna arhitektura u BiH, kojom je velikosrpska politika nagrađen od međunarodne zajednice, je savršena baza srpskim nacionalistima za uspješno negiranje genocida i izbjegavanje suočavanja sa prošlošću – savršen teren za nastavak ratne politike drugim sredstvima. Negiranje je bio i ostao politički projekat i nacionalna strategija i države Srbije i entiteta RS na koju se i danas troše milioni eura i vodi skupa i bogata diplomatska i lobistička aktivnost od Moskve do Pariza, od Tel-Aviva do Vašingtona. Paradoksalno, isti onaj samoproglašeni srpski entitet RS kojeg je Zapad odlučio legalizirati u Dejtonu kao ustupak velikosrpskoj politici, sve je uradio u svojoj moći, zajedno sa državom Srbijom, da sruši napore tog istog Zapada da kroz presude Haškog tribunala bosanskim Srbima i građanima Srbije, donese katarzu i suočavanje sa zločinima počinjenim u njihovo ime. Za popustljivu politiku prema agresorskoj politici, Zapad je od istih dobijao šamare u vidu konc-logora, masovnih grobnica, genocidinih pokolja na samom kraju rata i na kraju negiranje i opstruiranje samog dejtonskog ugovora i odluka Haškog tribunala.

Uostalom, upravo autor ove knjige sabire doživljena iskustva, sopstvene opservacije političkih procesa i događaja u poslijeratnom vremenu iz kojih se može iščitati da je Srebrenica od poprišta završnog čina genocida u BiH, postala nova fronta države Srbije, vlasti RS i srpskih nacionalista za očuvanje ratnih i genocidnih stečevina drugim sredstvima. Od samog kraja rata do danas sredstva se ne biraju. Opstrukcije povratka, miniranje kuća i zaseoka nakon rata, česti napadi, ubistva povratnika, kamenovani autobusi, zastrašivanja, punktovi policije RS, koje zamjenjuju punktovi SFOR-a kojima se paradokslano proces povratka usporava. Vladajući nacionalistička bulumenta u Srbiji i RS je pitanju povratka posvetila i tzv. Fruškogorsku deklaraciju usvojenu 1996. godine koja predstavlja politički program za sprečavanje povratka nesrpskog stanovništva i restitucije multietničkog bosansko-hercegovačkog društva na teritoriji pod upravom dejtonske RS. Etno-imperijalna crkva u Fatinom dvorištu kao međaš genocida simbol je tog programa. Obnova vjerskih objekata nije bila dozvoljena sve do početka 2000-tih, i tada je bila opstruisana u brojnim slučajevima. Sjetimo se polaganja kamena temeljca za Ferhadiju. Spomenici žrtvama ratnih zločina ni danas nisu dozvoljeni za postavljanje u centrima gradova i javnih prostora, pa ni na mjestima konc-logora, stratišta i masovnih grobnica. Sjetimo se spomenika u Višegradu, spomenika ubijenoj dijeci Prijedora, i drugih. Ako ih se i dozvoli, za njih je rezervisana periferija. Uporedite to sada sa famoznim Andrićgradom, kultur-političkim šlagom na torti od genocda! Vlasti RS su u svim gradovima promjenili, tačnije pansrbizirali, nazive ulica, trgova, škola, ambleme i simbole opština. Stvorili su simulakrum ekskluzivističkog javnog i političkog prostora rezervisanog samo za Srbe, koji je za mnoge povratnike predstavljao neprijateljsko ili u najmanju ruku neugodno okruženje za povratak, život, rad i odgajanje sopstvene dijece. Iako je najveći dio stanova i kuća koje su oduzeti nesrpskom stanovništvu vraćen, a značajan dio srušenih kuća obnovljen, nesrpsko stanovništvo se u rijetkim slučajevima odlučivalo na povratak, jer im nije bio omogućeno vraćanje na njihove poslove, naročito u upravni aparata, opštinsku administraciju, javna preduzeća, sudstvo, policiju. Sprečavanje upisa prebivališta, brisanja iz matičnih evidencija, isfabrikovani krivični progoni političkih aktivista, prijetnje, kampanje uvreda i straha, nerijetke orgijanja i povorke srpskih kleronacionalističkih radikala sa četničkim obilježjima o Višegradu, Potočarima, Prijedoru. Jednostavno biti povratnik u RS značilo je biti građanin drugog reda, i nema naznaka da je danas išta bolje.

Na kraju bi primjetio da ono što autor navodi kao poslijeratna srebrenička izbjeglička, povratnička i lokalna politička iskustva manje više vrijede za cijeli entiet RS-a. Tako se simbol Srebrenice tako pojavljuje kao dvostruka metonimija. Prvo, Srebrenička faza genocida jeste metonimija genocida u cijeloj Bosni. Drugo, Srebrenica kao postratna arena političke borba s jedne strane za istinu, osnovna ljudska prava i obnovu multi-etničkog života, a s druge strane za očuvanje stečevina rata i genocida – jeste metonimija te borbe u cijeloj Bosni. Zato je vrlo važno da je autor odlučio pisati, a još važnije je da nastavi sabirati svoja sjećanja i građu i nastavi pisati. I ne samo on. Tragično je malo za ovih 25 godina, zapisanih, obrađenih i elaboriranih svjedočanstava o lokalnim političkim procesima u genocidom razorenim opštinama u RS, od onih koji su bili aktivni sudionici povratka i borbe za ljudska prava, jednakopravan građanski status i istinu o tome šta se desilo 1992-1995. To ovoj knjizi daje poseban značaj.
Značaj Srebrenice je i u tom što je u ovih 25 godina ona postala simbol oko kojeg se sve više izgrađuju etno-vjerski identiteti generacija koje sazrijevaju nakon rata. I bosanskih Srba i Bošnjaka. I onih koji odrastaju u narativima u kojem se Srebrenica ignoriše i negira, pa čak i slavi kao ratna pobjeda, i onih koji odrastaju u narativima žrtava Srebrenice. Premalo je mostova između njih. Nažalost bosanski Srbi uporno pokazuju nesposobnost da razdvoje političku tvorevinu RS od svog građanskog, još manje narodnog identiteta. Državu od društva. Etnos od demosa. Dok god im njihova elita i vlast bude nametala koncept RS-a kao identitetski imperativ dotle bosanski Srbi ni kao građani ni kao narod neće moći progledati vlastitim očima i vidjeti Srebrenicu onakvu kakava ona jeste. Politička košulja RS-a i sve što ona simboliše i prije i poslije Dejtona, jeste luđačko odijelo skrojeno oko imaginativnog tijela „srpskog naroda“ i dok građani koji sebe percipiraju kao Srbi tu košulju ne počnu svlačiti ostaće i slijepi, i gluhi, i nijemi, na margini Evrope i svijeta. Težak je to, poguban jaram koji ostavljaju svojoj dijeci. Kada se Srebrenica postavi kao identitetska odrednica, važno je razumijeti opasnost da se na Srebrenicu gleda kao na „bošnjačku stvar“, kao nešto što se ne tiče bosanskih Srba ili bosanskih Hrvata. To je narativ kojim elita i vlasti u RS pokušavaju postaviti bosanske Srbe u paralelnu egzistenciju, koja nema doticaja sa stvarnim svijetom, a čiji ishod jeste kulturna i politička izolacija, ne samo od svojih komšija, već od cijelog svijeta. S druge strane postoji opasnost od pretjerane sakralizacije i monopolizacije Srebrenice koje prijete da, em politički potroše opšteljudsku univerzalnost srebreničkog simbola, em da je samoizoluju i pretvore u autarhičan jezik razumljiv samo jednoj grupi, simbol koji sam sobom upravlja, sam od sebe živi i sam sebe izjeda. A to je najbrži put za upadanje u narativ o Srebrenici kao samo „bošnjačkoj priči“, i još gore za upadanje u spiralu samoviktimizacije i samožigosanja iz koje se politički i kulturno jako teško izvući. Građanima BiH, potomcima srebreničkih žrtava ne treba bolji primjer loše prakse od samoviktimizirajuće lomače iz koje dobar dio građana i društva u Srbiji i RS, ne može izaći decenijama.

Pričati iskreno o Srebrenici je jednako važno kao i voditi iskren dijalog o njoj. Za to su nužne katarzične tendencije koje društvo u BiH, uprkos svemu, ima potencijala razviti, da ga politički aparati ne guše u tom procesu. A dijalog se već dešava. Ne svugdje, ne uvijek empatično, ne onoliko iskreno koliko bi mi željeli, ali se dešava. Nažalost medijski najvidljiviji razgovori o Srebrenici se vode u vrlo konfliktnoj političkoj sferi, dok oni katarzičniji, iskreniji, empatičniji, koji se odvijaju po društvenoj horizontali često ostaju ispod radara, tihi, od politike zatomljeni, gotovo heretični. Svaki zapis o Srebrenici vodi ka sučeljavanju, polemici, suočavanju. Autorovu knjigu doživljavam upravo kao potragu za tim dijalogom, polemikom i suočavanjem.

Dana 1. jula 2020. godine
Srđan Šušnica



Prof. dr. Hariz Halilović

Čitajući rukopis knjige Zaboravljeno obećanje, autora Ćamila Durakovića, osjećao sam se kao da čitam dio vlastite biografije, one koja nije dio službenih profila vezanih za moje poslove i akademske pozicije, a koja će uvijek biti dio onoga što najprije jesam. Ta zajednička biografija, koju prepoznajem u Durakovićevom pisanju, nije vezana samo za činjenice da sam išao u osnovnu školu „Hasan Brkić“, koju autor spominje na početku svoje knjige – da se sjećam Feridovog najmlađeg sina Ćamila, dok je on bio dječačić, a Ferid bio kolega mog amidže Naske i prijatelj moga oca Rešida – nego me knjiga podsjetila i na mnoge druge ljude, mjesta i jedno vrijeme u kojem su svi oni bili višestruko isprepletani familijarnim, prijateljskim, kolegijalnim, generacijskim i drugim vezama i sudbinama. I svi su oni, na neki način, bili dio i mog života. Sva ta mjesta, ljudi, običaji, priče i isprepletene sudbine čine onaj iskonski osjećaj pripadnosti, koji zovemo zavičaj. Za Ćamila Durakovića, mene i sve nas koji smo odrastali u našem podrinjskom i srebreničkom zavičaju, on u fizičkom smislu skoro da više i ne postoji: ogromna većina ljudi je nestala u genocidu, preživjeli raseljeni diljem svijeta, a naši domovi, u kojima smo rasli i osjećali se sigurnima, kao i naše škole, gdje smo naučili prva slova, radna mjesta naših roditelja, ambulante, dućani i okupljališta su najprije granatama pretvorene u ruševine, a onda je priroda prekrila ljudska zlodjela rastinjem iz podivljalih bašči, voćnjaka i cvijetnjaka… Danas taj naš zavičaj samo još živi u sjećanjima i zapisima poput ovog kojeg nam Duraković nudi.

Rekonstruirajući svoj i moj zavičaj u ovoj knjizi, Duraković ne ostaje na pukom lamentiranju za izgubljenim vremenima i ljudima, niti tekst ograničava na osobni memoar, nego se vrlo britko upušta o analize uzroka i posljedica svega onoga što se istočnoj Bosni i Podrinju desilo i još dešava u zadnje tri decenije. Autor je odabrao narativni i dokumentarni stil pisanja, koji se perfektno nadopunjuju, rezultirajući u vrlo pristupačnom, uzbudljivom i nadasve poučnom štivu za širu čitateljsku publiku. Iz perspektive svjedoka i direktnog sudionika, Duraković se, detaljno, argumentirano i samokritično, upušta u analize bitnih momenata predratne, ratne i poslijeratne Srebrenice.

Knjiga je podijeljena u šest tematski i hronološki povezanih poglavlja, započinjući sa životom autora kao dječaka, kojem rat brutalno prekida jedno prilično idilično djetinjstvo. Slijedi opis ratnih dešavanja i zločina, kojima je autor, kao dijete, svjedočio u ratnoj Srebrenici. Posebno je važno istaći literarnu i historijsku važnost opisa događaja koje je autor osobno doživio i pohranio u svojem sjećanju, a koji se tiču agresije Srbije na istočnu Bosnu, opsadu Srebrenice i svih patnji koje jedna porodica prolazi u takvim okolnostima. Pad Srebrenice i Marš smrti, doživljeni očima jednog golobradog i golorukog dječaka, izgubljenog u dugoj koloni terora i horora, je također jedno iznimno vrijedno svjedočanstvo o preživljavanju u kojem nije bilo pravila kako izbjeći smrt, osim ni po koju cijenu ne predati se ili pasti u ruke četnicima. Dok o Maršu smrti već postoji nekoliko sličnih zapisa, o iskustvima preživjelih Srebreničana, žena i djece, u izbjeglištvu, nakon pada Srebrenice i genocida, malo je napisano. Sada već tinejdžer, autor opisuje siromaštvo, bol za nestalom rodbinom i osjećaj otuđenosti svih onih fragmentiranih porodica nakon genocida. Slijedi migracija u Ameriku, u koju su najprije dospjeli otac i brat, nakon višemjesečnog zatočeništva u logoru Šljivovica, u Srbiji, gdje su završili padom Žepe. I ovdje nam autor nudi insajderske opise mladića migranta sa svim izazovima koje tako jedno iskustvo nosi. Nakon deset godina života u Americi, autor, sada već obrazovan mladić u najboljim godinama, odlučuje da se vrati u svoju domovinu i svoj oteti zavičaj.

Dio života i društvenog angažmana, nakon povratka Ćamila Durakovića iz Amerike, je poznat široj bosanskohercegovačkoj javnosti. Međutim, u ovoj knjizi, autor opisuje mnoge situacije, dileme, političke ucjene i sve rizike koje je, kao entuzijastični, znanjem i odlučnošću potkovani povratnik iz Amerike, prolazio u nastojanju da svom zavičaju i svom narodu vrati barem mrvu dostojanstva i pravde nakon genocida. Ta aktivistička misija ga je, sticajem okolnosti, odvela i u politiku, ne onu salonsku i visoku (iako je bio gost i kod Predsjednika Bill Clintona) nego onu direktnu, na terenu, među srebreničkim povratnicima, dijeleći njihov život i svakodnevicu obilježenu sjenom genocida i sistematskom diskriminacijom Bošnjaka u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska.

Dosljedan svojoj odluci da Srebrenicu više nikada ne napusti, ni fizički niti simbolično, Ćamil Duraković nudi i ovu knjigu kao dio svojeg obećanja i svoje kontinuirane političke borbe za bolju Srebrenicu i napredniju Bosnu i Hercegovinu. Vjerujem da će svi dobronamjerni ljudi naći nešto korisno i poučno u ovom jedinstvenom dokumentarnom štivu. Ja jesam.

Prof. dr. Hariz Halilović
RMIT University Melbourne, Australia